Faust Vrančić, rođen 1551. u Šibeniku, već kao osmogodišnjak odlazi u Požun, gdje brigu o njegovu školovanju preuzima stric Antun. Poslije odlazi na četverogodišnji studij u Padovu. Antun Vrančić strogo vodi računa ne samo o Faustu već i o obiteljskim vezama. Nakon studija Faust 1579. postaje upraviteljem biskupova imanja i zapovjednikom tvrđave u mađarskome Veszprému, biskupom čanadskim, te dugogodišnjim, od 1581. do 1594., tajnikom osebujna cara Rudolfa II. u Pragu, koji je u to doba europsko središte umjetničkih, književnih, vjerskih i prirodoznanstvenih koncepcija. Na putu iz Rima u domovinu umire u Veneciji 1617. godine. Njegovo tijelo u Šibenik je dopremio Ivan Tomko Mrnavić, koji mu je održao i posmrtni govor u šibenskoj katedrali (objavljen u Veneciji 1617.), te ga dao pokopati u Prvić Luci.

Vrančićeva knjiga Machinae novae (Novi strojevi), objavljena u Veneciji 1615., bogato je opremljena i sadrži, uz objašnjenja na pet jezika, 49 bakroreza s 56 različitih konstrukcija, naprava, izuma i projekata. Neki od tih projekata, koji se odnose na mostove i mlinove, originalan su i važan prinos europskoj prirodoznanstvenoj povijesti. Ipak, u toj riznici tehničkih ideja i inovacija Vrančićev homo volans, leteći čovjek, odnosno padobranac, najpopularniji je projekt, koji i danas simbolizira modernost Faustove ideje, njegova eksperimentalna duha i iskustva. Svjedočanstva ozbiljnih izvjestitelja, kao i mit, koji se do danas sačuvao u Veneciji, Bratislavi i Veszprému, o tomu da je Faust skokovima sa zvonika i klisura sâm iskušavao svoj izum, dobivaju eksperimentalnu potvrdu u našem vremenu. Pa ako i jest bio, preko jednoga od svojih prijatelja, upoznat s Leonardovim crtežom padobrana, Faustov je bitno drukčiji i učinkovitiji i, što je najvažnije, nije ostao u rukopisu, već je prvi u povijesti tiskom objavljen. Istodobno, Faust u Novim strojevima donosi i neke konstrukcije i projekte koji, kako sâm kaže, nisu njegovi, ali ih poboljšava i čini učinkovitijima. Uz crtež, pak, šibenske katedrale ovaj domoljub zapisuje: “Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu pedeset godina. Međutim, jer je izvanredno lijepa i jer je neobična oblika, htio sam je kao ukras svoje domovine uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića.”

Čitaj više

Vrančićev Dikcionar prvi je samostalno tiskani rječnik ili, kako povjesničari hrvatskoga jezika vole reći, prvi reprezentativni hrvatski rječnik, tiskan u Veneciji 1595. godine. U njemu je pet tisuća riječi polaznoga, latinskoga stupca prevedeno na talijanski, njemački, hrvatski i mađarski jezik pa taj višejezični rječnik sadržava ukupno dvadeset pet tisuća riječi. Rječniku od 117 stranica pridodan je popis, na pet stranica, hrvatskih riječi koje su Mađari prisvojili pa je Vrančić na određeni način utemeljitelj hungarologije i slavenske etimologije. Na samome kraju rječnika nalazi se deset Božjih zapovijedi, Vjerovanje, Oče naš i Zdravo Marijo na pet jezika. U drugome izdanju rječnika, što ga je 1605. za Vrančićeva života priredio češki benediktinac Petar Loderecker, nadopunivši ga dvama slavenskim jezicima, češkim i poljskim, pojmovi Dalmata, Dalmatia i dalmatica tumače se istoznačnicama Harvat, Harvatska zemlja i harvatski.

Vrančićev jezik karakterizira čakavski govor, kakvim se govorilo u Šibeniku i njegovoj okolici, ali sa štokavskim i kajkavskim crtama. Faustov Dictionar utjecao je na brojne leksikografe i znatno pridonio standardizaciji hrvatskoga jezika. U tom pogledu važna je Faustova hrvatska proza Život nikoliko izabranih divic, tiskana u Veneciji 1606., u kojoj dinamičnim, živim jezikom opisuje živote dvanaest svetica. Djelo, posvećeno “poštovanim opatici i ostalim redovnicam” šibenskoga samostana sv. Spasa, odlikuje moderno, neoplatonističko poimanje žene kao uzvišena bića.

Čitaj više

Osim poezije na latinskome, Faust Vrančić je pisao je i povijesne te filozofske i teološke rasprave: pod pseudonimom Justus Verax Sicenus objavio je dva filozofska djela: Logiku (Logica suis ipsius instrumentis formata), u Veneciji 1608., i Kršćansku etiku (Ethica christiana), u Rimu 1610. (Pod svojim pravim imenom objavio ih je, kao djelomično dopunjeno i prerađeno izdanje, u zajedničkom svesku u Veneciji 1616.)

Sastavljajući rječnik, istražujući prirodu i mehaničke vještine, proučavajući književnost, filozofiju i povijest, Faust Vrančić spajao je istraživanje baštine s vlastitom vizijom čovjeka, izgradivši raznovrsno i zaokruženo djelo bez premca u hrvatskoj književnosti. Rodni kraj nikada nije zaboravljao: na naslovnicama svojih knjiga isticao je svoje podrijetlo, oporukom je tražio da bude pokopan u zavičaju, a i dio svoje imovine, među ostalim, namijenio je šibenskoj općini – “Republicae Sibenicens patriae meae”.